Rat sa Iranom otvorio je pitanje o kojem se godinama govorilo samo u stručnim krugovima – koliko dugo SAD mogu da vode intenzivan raketni sukob. Procene pokazuju da su zalihe presretača Patriot i THAAD ozbiljno iscrpljene, a njihova obnova neće biti ni brza ni jeftina.

Višemesečni sukob sa Iranom pokazao je da ni američka vojna industrija ne može brzo da nadoknadi najsofisticiranije rakete koje troši u velikim količinama.

Prema proceni vašingtonskog Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), američkim oružanim snagama biće potrebno najmanje tri godine da zalihe raketa Patriot i THAAD vrate na nivo koji su imale pre početka rata. Pojedini analitičari upozoravaju da bi taj rok lako mogao da bude i znatno duži.

Presretači se troše brže nego što nastaju

Od početka sukoba američke baze na Bliskom istoku gotovo svakodnevno su bile izložene napadima iranskih balističkih raketa i dronova, kao i napadima na američke saveznike u regionu.

Upravo zato najveći teret rata pao je na sisteme protivvazdušne odbrane Patriot i THAAD, koji predstavljaju poslednju liniju zaštite od balističkih projektila.

Analiza CSIS-a procenjuje da su američke snage do sada potrošile čak dve trećine raspoloživih raketa Patriot i gotovo polovinu presretača THAAD.

Ako su te procene tačne, zalihe Patriota pale su sa oko 2.330 na između 759 i 827 raketa, dok je broj THAAD presretača smanjen sa 452 na između 234 i 278.

Problem nije novac, već vreme

Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da Pentagon jednostavno može da naruči nove rakete. Međutim, stručnjaci upozoravaju da to nije tako jednostavno.

Patriot i THAAD spadaju među tehnološki najsloženije raketne sisteme koje američka industrija proizvodi. Svaki presretač mora da poseduje izuzetno sofisticirane senzore, računarske sisteme i softver koji u deliću sekunde proračunavaju putanju mete i koriguju let rakete do direktnog pogotka.

Zbog toga njihova proizvodnja traje godinama.

Prema procenama organizacije Project on Government Oversight (POGO), za isporuku raketa Patriot u proseku je potrebno oko 42 meseca od zaključenja ugovora, dok proizvodnja THAAD presretača traje oko 53 meseca.

„Tri godine su veoma konzervativna procena. Verujem da će u stvarnosti biti potrebno i više vremena“, ocenjuje analitičarka odbrambene politike Virdžinija Berger.

Rat sa Iranom otvorio je i pitanje Kine

Stručnjaci upozoravaju da najveći problem nije samo Bliski istok.

Mark Kansijan, penzionisani pukovnik američkih marinaca i savetnik CSIS-a, smatra da svaka raketa ispaljena u Iranu znači jednu raketu manje za eventualni sukob u Indo-pacifičkom regionu.

„Kako trošimo postojeće zalihe, imamo manje projektila koje bismo mogli da upotrebimo u eventualnom sukobu sa Kinom, ali i manje raketa koje možemo da isporučimo saveznicima poput Ukrajine“, upozorava Kansijan.

On podseća da su vojni analitičari i pre rata sa Iranom procenjivali da američke zalihe kopnenih presretača nisu dovoljne za dugotrajan rat protiv Kine.

Pentagon ulaže desetine milijardi dolara

Američko Ministarstvo odbrane već pokušava da ubrza proizvodnju.

Kompanija Lockheed Martin dobila je novi ugovor vredan gotovo 54 milijarde dolara za proizvodnju raketa Patriot u narednih sedam godina, povrh ranijeg ugovora od oko pet milijardi dolara potpisanog ove godine.

Plan je da se do kraja 2030. godine proizvodni kapacitet za najnovije verzije Patriota utrostruči.

Istovremeno, kompanija je dobila i ugovor vredan gotovo 35 milijardi dolara kojim bi proizvodnja THAAD sistema trebalo da bude učetvorostručena tokom narednih sedam godina.

Međutim, stručnjaci upozoravaju da ogromna ulaganja ne znače i brzo povećanje zaliha.

Nove fabrike, dobavljački lanci i proizvodni kapaciteti grade se godinama, pa će efekti sadašnjih ugovora postati vidljivi tek sredinom naredne decenije.

Pouka koju je rat razotkrio

Sukob sa Iranom pokazao je nešto što je dugo bilo poznato samo vojnim planerima – savremeni protivraketni rat troši presretače neverovatnom brzinom.

Bez obzira na to što SAD imaju najveći vojni budžet na svetu, proizvodnja najsloženijih raketa ne može da prati tempo njihove potrošnje u intenzivnom sukobu.

Zbog toga veliki broj stručnjaka smatra da najveći izazov za Pentagon danas više nije razvoj novog naoružanja, već obezbeđivanje dovoljno velikih zaliha za eventualne buduće sukobe na više frontova istovremeno.