Rat sa Iranom, koji je Donald Tramp pokrenuo u februaru bez jasnog povoda i koji svakog trenutka može ponovo da eskalira, prekinuo je niz lakih američkih vojnih pobeda. Time je otvoreno važno pitanje za države koje bi mogle da budu sledeće mete političkog ili vojnog pritiska Vašingtona — od Kube i Nigerije do Grenlanda i Severne Koreje: da li će strateški neuspeh na Bliskom istoku učiniti Trampa opreznijim ili još agresivnijim?

Venecuela: protesti podrške otetom Maduru i njegovoj supruzi
Rat koji je promenio računicu Vašingtona: Iluzija lakih pobeda
U bezbednosnim krugovima u Vašingtonu sve je više onih koji smatraju da je Tramp ušao u rat sa Iranom vođen pre svega sopstvenim uverenjem da Amerika može brzo i lako da ostvaruje vojne ciljeve širom sveta.
Neke vojne operacije koje je Tramp naredio tokom svog drugog mandata — poput bombardovanja u Jemenu i Nigeriji — nisu donele vidljiv strateški rezultat, ali su prošle bez većih posledica po SAD. Nasuprot tome, masovni udari na Iran u junu bili su vojno precizni i ozbiljno su usporili iranski nuklearni program.
Dodatno samopouzdanje Tramp je stekao nakon spektakularnog hvatanja venecuelanskog predsednika početkom godine, o čemu više možete saznati — OVDE. U Beloj kući se tada učvrstilo uverenje da američka vojska može brzo da ruši režime širom sveta, bez velikih gubitaka i bez dugotrajnih ratova.
Međutim, brojni analitičari upozoravaju da su takvi zaključci bili pogrešni i opasni.
Rebeka Lisner, nekadašnja savetnica za nacionalnu bezbednost u administraciji Džoa Bajdena, ocenjuje da je uspeh u Venecueli dobrim delom bio posledica sreće.
„Sve je moglo da se završi katastrofalno. Imali smo sreće što nijedan američki vojnik nije poginuo”, upozorila je ona.

Iran, ostaci oborenih američkih aviona
Iran kao bolan udarac američkom imidžu
Za razliku od prethodnih operacija, rat sa Iranom imao je ozbiljne posledice.
Do sada je navodno poginulo 14 američkih vojnika, dok su hiljade ljudi stradale širom regiona, uključujući veliki broj civila. Sukob je uzdrmao i svetsku ekonomiju — rast cena goriva pogodio je i američke građane, o čemu više možete saznati — OVDE.
Istovremeno, strateška situacija za Vašington postala je lošija nego pre početka rata. Ormuski moreuz, ključna tačka za svetsku trgovinu naftom, i dalje je uglavnom blokiran.
Možda najveći problem za Trampa jeste činjenica da Iran nije kapitulirao pred američkom vojnom silom. Naprotiv, Teheran sada u velikoj meri diktira tempo pregovora, što mnogi evropski lideri vide kao poniženje za Vašington.
Nemački kancelar ocenio je da je Amerika „ponižena od strane iranskog rukovodstva”.
Za predsednika poput Trampa, koji političku moć gradi na imidžu nepobedivosti, ovakav razvoj događaja predstavlja ozbiljan udarac.

Foto: Brendan McDermid/Reuters
Psihologija lidera pod pritiskom
Politička istorija pokazuje da lideri često ne reaguju racionalno kada se suoče sa neuspehom.
Dugo je dominiralo uverenje da predsednici i generali, nakon lošeg iskustva, postaju oprezniji. Međutim, rat u Vijetnamu pokazao je suprotno — američki predsednici su uprkos neuspesima nastavili da povećavaju vojno prisustvo i rizik. Pune dve decenije su na ovaj ili onaj način bili zaglavljeni i u Vijetnamu, i u Avganisatanu — i oba puta su otišli kao poraženi, uz uzaludno potrošenih više hiljada milijardi dolara.
Kasnije su psiholozi Amos Tverski i Danijel Kaneman pokazali da ljudi mnogo teže podnose gubitke nego što uživaju u pobedama. Zbog toga često postaju spremniji na još veći rizik kako bi nadoknadili neuspeh.
Upravo taj obrazac viđen je i u Iraku i Avganistanu, gde su američke administracije godinama pokušavale da „preokrenu situaciju” novim vojnim talasima.
Strah od slabosti i „TACO” etikete
Poseban problem za Trampa predstavlja politički imidž. Šta ankete sprovedene među američkim građanima već pokazuju, saznajte na kraju teksta u korisnim linkovima.
On je kampanju gradio na sloganu „mir kroz snagu”, ali su ga protivnici sve češće opisivali akronimom TACO — „Trump Always Chickens Out”, odnosno „Tramp se uvek povuče”.
Strah od gubitka autoriteta i „gubljenja obraza” mogao bi da ga gurne ka novim demonstracijama sile.
Analitičari upozoravaju da je Trampova ličnost dodatno komplikovana impulsivnošću i nepredvidivošću. Iza javnog samopouzdanja često se krije strah od političkog poraza.

Obama je leteo na Kubu, nije slao bombardere/Barak Obama dolazi na Kubu 2016/Alberto Reyes/Reuters
Hoće li nova meta biti Kuba?
Ričard Fonten, direktor Centra za novu američku bezbednost i bivši zvaničnik Stejt departmenta, smatra da iskustvo iz Irana može Trampa učiniti opreznijim kada su u pitanju veliki i rizični ratovi.
Ipak, upozorava da postoji i druga mogućnost — da Bela kuća pokuša da „nadoknadi” neuspeh nekom novom, medijski atraktivnom vojnom akcijom.
Kao potencijalna meta sve češće se pominje Kuba, koju Vašington već dugo ekonomski pritiska i iscrpljuje, o čemu više možete saznati — OVDE, ali i koju pojedini američki stratezi vide kao mnogo lakši cilj od Irana.
Rebeka Lisner smatra da će Tramp verovatno izbegavati sukobe sa velikim silama poput Kine, naročito oko Tajvana ili Južnog kineskog mora.
„Biće oprezniji tamo gde su ulozi ogromni, ali možda i agresivniji prema slabijim državama gde može brzo da pokaže silu”, ocenjuje ona.
Amerika između strategije i spektakla
Sve ovo otvara ozbiljno pitanje o načinu donošenja odluka u Beloj kući.
Umesto dugoročne strategije i pažljivog čuvanja američke moći, mnogi analitičari smatraju da Vašington sve više funkcioniše po logici političkog spektakla tako osobenog za Trampa — uz povremene vojne akcije koje služe demonstraciji sile i stvaranju slike odlučnosti.
Rat sa Iranom možda nije promenio samo Bliski istok. Možda je promenio i način na koji Donald Tramp vidi ostatak sveta.
Korisni linkovi
- Zašto je napadnut Iran: sudar interesa SAD, Kine, Rusije, ali i Evrope sa dna savremene geopolitike
- Zašto je Tramp odbio Putinov predlog da se iranski uranijum prebaci u Rusiju na skladištenje?
- Ruski tanker sa naftom stigao na Kubu – ali uz blagoslov SAD
- Kina u Venecueli glavni gubitnik Trampove akcije – kako Tramp reformiše BRIKS
